Dragan Jakovljević: Naši rituali
- Glas Pešte
- Jan 16, 2023
- 2 min read
Updated: Jan 18, 2023

Jeste li primetili da su naši životi prepuni nekih malih rituala, za koje ne znamo otkad su tu, ni zašto su se ugnezdili u našu svest, ali ih, svejedno, svakodnevno praktikujemo? Ljubitelji kafe i cigareta se, na primer, svojim malim ritualima posvete čim ujutru otvore oči. Znaju da se to što čine pre može nazvati porokom nego simpatičnim običajem, ali retko ko od njega odustaje svojevoljno.
Meni je od takve “robinzonske” kafe, daleko simpatičnija ona “socijalna”. Obično se kuva neplanirano, tako da ritual njenog ispijanja nema neku posebnu satnicu, niti formu. To se najčešće dogodi kada je naš trg obasjan suncem, dok njime prolazim, pod uslovom da mi komšinica Mirjana odmah odgovori na telefonski poziv i da je u tom trenutku slobodna. Tu, u našem kafeu, ponekad su i Sanja i Nina, sa svojim kućnim ljubimcima. Ne bih mogao da kažem da moj havanski bišon Miki obožava njihove pse, ali ih toleriše, jer mu je jasno koliko mi njihove vlasnice, a i oni sami, znače.
Slične male rituale imali su i moji preci, u kraju u kome su živeli. Tradiciju ispijanja jutarnje kafe uvek su delili sa svojim prvim komšijama, pa su im jednog jutra bili domaćini, a sledećeg gosti, i tako godinama. Bio je to način da i praktično pokažu ono o čemu su uvek govorili – da je dobar komšija pravo blago, dragocenije čak i od krvnih srodnika. Tako se među njima stvarala jedna osobena vrsta duhovnog srodstva. Bili su tu jedni za druge u prilikama i neprilikama, u vremenima dobrim i zlim; međusobno se podržavali i hrabrili, zajedno se veselili i tugovali, lečili jedni druge kada je trebalo, pa i glave zajedno spasavali.
Sećam se koliko sam se, stigavši u Budimpeštu pre više od četvrt veka, čudio jednom ritualu na koji sam s vremenom navikao, ali nikada nisam mogao da ga razumem. To je običaj da se komšijski razgovori odvijaju samo na hodniku, pred vratima stana, a često i kroz neotključanu gvozdenu rešetku, bez poziva sagovorniku na kafu ili čaj.
Tada nisam ni sanjao da će se, mnogo godina kasnije, pokazati da je čak i takva ljudska hladnoća toplija od današnjih rituala ispijanja virtuelne kafe, one na daljinu, bez ukusa i mirisa. Ne volim i retko prihvatam pozive za takva kafenisanja, pogotovo ako onaj koji poziva na takvu kafu nije predaleko, negde u belom svetu. Još uvek su mi draži ukus i aroma ovog sočnog parčeta života, koje se, istini za volju, polako kruni, ali i dalje odoleva sve čeljustima elektronike.

Comments