top of page
Search
  • Writer's pictureGlas Pešte

Dragan Jakovljević: NENADANI SUSRET U BUDIMPEŠTANSKOM METROU

Updated: Feb 25, 2023



Istočna železnička stanica Кeleti, čija je velelepna fasada i danas arhitektonski simbol i ponos Budimpešte, za nas koji smo navikli da na njoj dočekujemo i ispraćamo rodbinu i prijatelje iz Srbije, ili da se sa njenih perona uputimo ka jugu, nije više ona stara. U očekivanju novih i do danas nedočekanih pruga, vozova između Budimpešte i Beograda odavno nema. Zamenili su ih minibusevi, koji putnike između dve prestonice prevoze brže, „sa adrese na adresu“, kako je naznačeno u reklami.


Punih dvadeset godina su vozovi „Ivo Andrić“ i „Avala“ mojim brojnim sunarodnicima u mađarskoj prestonici bili jedina fizička veza sa rodnim krajem. Možda bi trebalo da kažem kako se sa nostalgijom sećam vožnji železnicom devedesetih godina prošlog veka. Neki to i tvrde, ali pažljivi slušalac stiče utisak da oni, zapravo, ne žale toliko za starim, rasklimatanim vozovima, koliko za svojom prohujalom mladošću.


Ako mene pitate, ni najmanje ne žalim za beskonačnim klackanjima na poluraspadnutim srpskim prugama toga vremena, za nepredvidivim dnevnim i noćnim avanturama i igranja mačke i miša sa lopovima, za vagonima koji bi se zimi pretvarali u poluzaleđene kontejnere, a leti u suve saune, ili za višesatnim, besmislenim zadržavanjima vozova na graničnom prelazu Кelebija.


U Beograd bismo, posle desetočasovnog putovanja brzinom od 30 do 40 kilometara na čas, stizali u stanju koje je zahtevalo barem dvodnevni fizički i mentalni oporavak. Taman koliko su u proseku bili dugi moji boravci u domovini.


Neki peštansku stanicu Кeleti pamte i po tome što su na njoj prvi put kročili na mađarsko tle, i ne znajući da je taj, naizgled slučajni čin, označio početak njihove nove životne etape, u zemlji koja im je nešto kasnije postala druga domovina. I ti noviji srpski seobnici su, kao i oni Čarnojevićevi, najpre verovali da će u Mađarskoj ostati nedelju ili dve; mesec ili dva; godinu ili dve... I tako, sve dok svoj privremeni boravak nisu počeli da mere decenijama i dok im njihovi potomci, odrasli u Budimpešti ili rođeni u njoj, nisu dali do znanja da ovaj grad smatraju svojim rodnim krajem. U tim trenucima, dileme bi iščezavale i svaka privremenost bi se selila u porodičnu istoriju.


Oni, pak, koji su u Budimpeštu tih davnih godina vozom stizali kao turisti, Кeleti najviše pamte po vremešnim stanodavkama. One su ih decenijama, sve do pojave interneta, prve sačekivale još na dolaznom peronu i pod nos im podmetale oveći komad kartona na kome je bila ispisana reč „SOBE“. Sporazumevali su se i cenjkali mimikom i pokretima ruku.


Ove bakice su se izdavanjem soba bavile godinama, tako da prevara nije bilo. Smeštaj koji su nudile, iako skroman, odistao je urednošću i čistoćom. Mnogi naši ljudi su, s vremenom, postajali njihovi stalni gosti i kasnije ih preporučivali svojim prijateljima.


Tih osamdesetih i devedesetih godina, Кeleti je bio i menjačnica deviza na otvorenom. Svako od nas koji smo tamo prodavali nemačke marke, kako bismo dobili koju forintu više nego u menjačnicama, imao je svog dilera, pouzdanog i diskretnog Arapina. Stajali su u manjim grupama kraj nekog od ulaza u staničnu zgradu i čekali svoje redovne mušterije. Bilo je to najsigurnije mesto za ovu vrstu razmene. U svim ostalim varijantama, pogotovo uličnim, postojala je opasnost da vlasnik deviza ostane bez njih, a da prevaru ne primeti odmah.


Blizina Trga ruža i Srpske gimnazije koja se na njemu nalazi, činila je da se na Кeletiju često mogao čuti naš jezik, pogotovo u vreme polazaka i dolazaka vozova iz Srbije. Кao i svaka stanica, i ova je bila svedok dubokih i bolnih uzdaha za onima koji odlaze; suza radosnica pri susretima sa onima koji su upravo pristigli; nestrpljenja praćenog psovkama kada spiker objavi da voz iz Beograda kasni; pogleda punih strepnje, uprtih u daljinu, kada ga i dalje nema...


Polako se, pokretnim stepenicama, spuštam u četvrtu liniju metroa, koja odnedavno povezuje taj deo grada sa suprotnim, na budimskoj strani. Podne je, pa promet u metrou nije veliki. Ljudi u to doba dana obično ne žure. Ima mesta i za sedenje. Vrata se zatvaraju i vozilo metroa polako kreće, da bi posle nekoliko sekundi naglo ubrzalo kretanje.


Na stanici pape Jovana Pavla Drugog ne izlazi niko. Nova je i relativno blizu prethodne, a i sledeće stanice. Ulazi samo jedan moler, u beličastom, isprskanom odelu i s kofom u ruci. Sigurno dobro zarađuje, razmišljam. Moleraj se u Budimpešti dobro plaća. Vozilo se na trenutak elegantno klati, a u istom ritmu i tečnost u kofi. Neće valjda... Neće.


Sredovečni čovek koji sedi do mene, poluglasno, ali ipak dovoljno čujno, kroz polusmeh pita svog saputnika da li na Trgu Rakoci i dalje ordiniraju prijateljice noći. Ovaj uzvraća osmehom, ali nemoćno sleže ramenima. Potom sumnjičavo odmahuje glavom. Postavili su kamere, ne verujem, kaže. Ipak, dve oskudno obučene, dugonoge crnke ustaju i kreću ka izlaznim vratima. Trg Rakoci, objavljuje glas sa automata.


Na Кalvinovom trgu iz vagona izlaze svi putnici, sem mene. Ulazi ih duplo više. Tako je na svim mestima na kojima se ukrštaju linije budimpeštansog metroa, pa i na ovom. Izlaze, traže kako i gde da presednu, ulaze žurno i zauzimaju mesta, ako ih ima, zadovoljni što su pronašli svoju liniju.


Glas objavljuje da je sledeća stanica Trg Fevam (Trg glavne carine). Naviru sećanja na one teške, ali i lepe godine. Majka, naša pudla Ara i ja stanovali smo u zgradi broj četiri, nedaleko od Mosta slobode, prekoputa zatvorene gradske pijace. Pred očima mi ubrzana filmska traka. Čitav život je tu. I njih dve... Ara je nestašna i trči u naručje grupi veselih turista. Oni je maze, rado bi da se poigraju, ali ona kao da želi samo da ih pozdravi i brzo se vraća majci. Tu je sigurnija. Majka je zadovoljna zbog toga, gladi Arino fino krzno i pokazuje da joj je mesto tu, kraj njenih nogu.


Podižem pogled i vidim ženu, veoma sličnu mojoj majci, kako me netremice posmatra. Ne, ne, to ne može biti. Majka i Ara su odavno daleko, među zvezdama... Da li da izađem? Ne znam... već dugo izbegavam ovu stanicu. Možda je došlo vreme da to konačno prekinem? Vagon metroa se polako zaustavlja, vrata samo što se nisu otvorila. Starija žena me i dalje gleda, dvoumim se... Izlazite li, pita. Ne znam, mislim da ne, kažem. Ništa ne odgovara, obara pogled. Divan trg, vezuje me za lepe dane, kaže jedva čujno i pogledi nam se ponovo sreću. Vrata se brzo otvaraju, ona ustaje i, kao da je odluku donela u tom trenutku, brzo izlazi. Više je ne vidim, nestala je među putnicima. Ustajem i ja, brzo, pokušavam da se probijem kroz masu ljudi koja upravo ulazi u vagon, ali ne uspevam. Vrata se zatvaraju i vozilo ponovo kreće. Sledeća stanica je Gelertov trg, pripremite se za izlazak, oglašava se automat. Sedam na prvo slobodno mesto i nevoljno nastavljam putovanje. Više nisam siguran dokle...


Na mestu do onog na kome je sedela žena, sada je vrlo mlada, tamnoputa prodavačica crvenih ruža. Ostala mi je samo jedna, hoćete li da je kupite, pita starijeg gospodina koji stoji. On se pretvara da je ne čuje. Sprema se da izađe, jer metro ponovo usporava. Brzo kupujem ružu i pažljivo je spuštam na mesto do njenog. Prazno je, ali osećam da tamo i dalje ima nekoga. Ja izlazim, ali je ti čuvaj, kažem devojčici. Ona me gleda, kao da razume.



***

Dragi moji čitaoci,

Biće mi veoma drago ako sa mnom i sa ostalim pratiocima podelite svoje utiske, razmišljanja ili pitanja, posle svake pročitane priče. Vaši komentari su dobrodošli, kako ispod samih priča, na ovom sajtu, tako i na mom Fejsbuk profilu.

Srdačno: Dragan Jakovljević





257 views0 comments

Recent Posts

See All
bottom of page